8. 05. 2013

Glad u Zagrebu, a Liniću se fućka

Glad u Zagrebu, a Liniću se fućka

Drama u Zagrebu. Mediji opet prenose alarmantne apele radnika Diokija, koji su zauzeli upravnu zgradu svoje tvrtke: „Više nemamo od čega živjeti!“ Plaće i otpremnine mjesecima nisu vidjeli. Bankovni računi su im blokirani, ovrhovitelji kucaju na vrata. „Umorni smo od mrcvarenja i lažnih obećanja. Država nas je sasvim napustila“, govore kroz suze. Traže hitan sastanak s ministrom financija Slavkom Linićem i ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom. Povjerenik Sindikata naftnoga gospodarstva Srđan Perković upozorava da predstečajna nagodba za tvrtku može trajati mjesecima i da radnici Diokija više ne znaju kako preživjeti svibanj, lipanj i srpanj. Razgovor s predsjednikom Uprave Leom Dolezilom nije donio nikakvo rješenje. Agonija se zloslutno nastavlja.

Radnici nisu dobili sedam plaća: za drugo polugodište 2012., jednu za 2010. godinu, a 310 bivših radnika skončalo je na burzi bez otpremnine. Preostalih 120 zaposlenika primilo je dvaput po pola plaće, pa još potražuju i zarađeni novac za siječanj i veljaču ove godine. Ministarstvo financija posredstvom Fine vodi predstečajnu nagodbu, ali puževim ultrabirokratskim korakom, pa se stječe dojam da se ministru Slavku Liniću živo fućka za muke ljudi koji s obiteljima doslovno gladuju. Višekratno su prosvjedovali, čak i glađu i na Markovom trgu. Ali ništa! O plaćanju režija i kreditnih obveza više nema ni govora.

Zasad ni od navodno ponuđenih 27 milijuna eura za Dinu i Dioki, čime se svojedobno hvalio hrvatski naftni magnat Ivan Čermak, obećavajući preuzeti potonulo carstvo Roberta Ježića. Po Perkovićevim riječima, privremena bi slamka spasa za radnike bila isplata barem tri-četiri zaostale plaće. „Vlada priča o LNG-u, čuvamo parcele koje su pod hipotekom, najviše Hypo banke, imamo ulagača Crodux plin, pa neka se dogovore kako da preživimo dok čuvamo njihovu imovinu. Neka daju neku kaparu za LNG zemljište da preživimo dok traje taj proces“, rekao je Hini. Je, kad se Liniću ne bi fućkalo za gladne po Zagrebu, ne samo diokijevce nego i bivše vjesnikovce, čija se trakavica na štetu radnika razvlači već godinu i pol, bivše radnice zatučenoga Kamenskog…

Nakon blokade Diokijeve upravne zgrade na Žitnjaku, ministar financija je opet svisoka demonstrirao neviđenu količinu bahate bezosjećajnosti: „Dioki je priča koja traje predugo, u kojoj je Vlada već previše dala i u kojoj se pravima radnika dovoljno bavila“. Da čovjek ne povjeruje. Linića nije briga za građane, čijim novcem raspolaže!? U slučaju mrcvarenja Vjesnikovih stotinjak novinara i logističkog osoblja, koji su rastjerani kuda koji bez zarađenog, puhao je u isti rog s tadašnjim prvim Vladinim potpredsjednikom Radimirom Čačićem: „Te novine su mrtvac i Vlada ga ne kani oživljavati. Treba ga samo pokopati“.

I još ga pokapa na Trgovačkom sudu, a milijunski vrijednih (u eurima) nekretnina na najatraktivnijoj lokaciji u Zagrebu dokopat će se neki koji ih ničim nisu zavrijedili. Po provjerenom pretvorbeno-pljačkaškom receptu: iz društvenog/državnog u privatni posjed. To je sudbina i nekretninskog dragulja u metropoli, bivše ugledne tekstilne tvrtke Kamensko. I još mnogih ne samo u Zagrebu, koje sve zajedno čine debeli dossier pretvorbenog kriminala što ga je najvećim dijelom popunjavala 18-godišnja HDZ-ova gramzljivost, a nastavlja kompletirati SDP-ova socijalna neosjetljivost.

I zato je, napokon, prijeko potrebna nova politika u Zagrebu i Hrvatskoj, koju će ostvarivati novi ljudi na dobrobit radnika i građanina. S oštrim otklonom od koruptivne prakse i hinjenog domoljublja HDZ-SDP-ovih haračlija.

Nijedan kandidat za gradonačelnika Zagreba, osim laburista Branka Vukšića, nije imao petlje najaviti rat suzbijanju siromaštva, nezaposlenosti i neisplate plaća radnicima. Alarm iz Diokija zbog nepodnošljivog širenja pustinje gladi ne samo u metropoli i neviđena ignorancija državne vlasti jasan su znak da je krajnji trenutak, već pet poslije 12, za pokazati izlazna vrata cijeloj toj garnituri koja nemilosrdno gura Zagreb i Hrvatsku prema kontejnerima za smeće. Nisu ta lijepa zemlja i taj lijepi velegrad zaslužili da im jedan nesposoban ministar gospodarstva kao Ivan Vrdoljak, koji i sam priznaje da o gospodarstvu ne zna ništa, uvredljivo „zahvaljuje zato što rade za 1600 kuna mjesečno, a osobito onima koji ne primaju plaću“. Nisu zaslužili ni takvog državnog blagajnika koji, kao Slavko Linić, namrgođeno okreće leđa građanima kad više nemaju što jesti.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje – Područnog ureda Zagreb, koncem siječnja 2013. u metropoli su registrirana 67.333 nezaposlena građanina ili 4,1 posto više nego prethodni mjesec, odnosno 16,8 posto više u odnosu na siječanj 2012. godine. Udio Zagrepčanki među nezaposlenima je 50,3 posto (33.885), a muškaraca 49,7 posto (33.448). Najviše je nezaposlenih u dobi od 25 do 29 godina, dakle mladih u najboljoj radnoj snazi i s naobrazbom. To crno stanje otprilike, plus-minus neka decimala, vrijedi i danas. Perspektiva je još crnja. Zastrašujuća je to podloga na kojoj pustinja gladi nastavlja gutati sve pred sobom, ubijati svaku nadu da će u doglednoj budućnosti biti bolje.

Ne pomaže tu više ni gradonačelnikova predizborna demagogija, jer ne plaća Milan Bandić režije Zagrepčanima, ne kupuje im kruh i mlijeko, ne oblači njihovu djecu, ne plaća im kreditne rate… A nema ga ni među očajnim Diokijevim radnicima, jer im ne zna pomoći. Nema ni preplaćenih gradskih skupštinara, jer ne stignu obrisati usta zamašćena jastozima, teletinom ispod peke, kavijarom…

Dioki, Vjesnik, Kamensko… I tko još sutra? Paradigma propasti i očaja. Državna se i gradska vlast, nedorasle svojoj odgovornosti, opasno poigravaju životnim sudbinama stotina tisuća ljudi. A predsjednik RH Ivo Josipović, kojem narodno nezadovoljstvo već vidljivo nagriza potporu, ljudski traljavo i politički neobavezno frazira: „Moramo građanima dati nadu da može biti bolje!“

Ma, kakvu nadu, gospodine predsjedniče RH, ne živi se od nade! Samo u šaljivim pučkim mudrolijama. I zadnje dijete u Lijepoj našoj ZNA da MOŽE BITI BOLJE, ali ne s nadripolitičarima koji sada obnašaju najodgovornije dužnosti. Na isti (ili još gori) poguban način kao i njihovi prethodnici. Moraju doći pošteniji, sposobniji i savjesniji ljudi. Tu frazu o nadi pokušajte prodati gladnima u Diokiju, pa će pomisliti da ste ih došli zafrkavati. Odgovor će biti kratak i jasan. Isti kao i bilo gdje u zagrebačkim četvrtima i cijeloj razočaranoj Hrvatskoj. I neće vam se svidjeti. Tomu o nadi pljeskat će samo još Slavko Linić, premijer Zoran Milanović i Vladina neuspješna momčad.  Dakako, i tisuće uhljeba po raznim državnim uredima, gdje je plaća redovita, sigurna i pristojno nabildana. Bandić neće pljeskati, jer više ne stigne. Niti mu uopće koristi zagrijavati dlanove.

Nije predsjednik RH pozvan sijati nadu po neplodnoj pustinji, nego zajedno s aktualnim stanarima Banskih dvora i Hrvatskog sabora orati brazde iz kojih će i budući naraštaji ubirati plodove. To vrijedi i za Zagreb i za svako i najmanje selo u zemlji. (Marijan Vogrinec)