30. 10. 2012

Glas naroda: “Milijarde u poderanoj školskoj mreži”

Kriza visokog napona već neko vrijeme žestoko trese zagrebačko školstvo, a gradska prosvjetna vlast očito joj se ne zna učinkovito suprotstaviti, pa građani sve češće opravdano prosvjeduju i propituju sposobnost ljudi u administraciji koja odlučuje u njihovo ime. Povremena suhoparna alibi izvješća sa zatupljujućim nizovima statističke aritmetike, obvezna uostalom i po „službenoj dužnosti“, odnosno gradonačelnikov populizam za uvijek znatiželjne medijske uši nisu učinkovit lijek za kronične boljke tog sustava. Od jaslica i vrtića do osnovnih i srednjih škola u hrvatskoj metropoli. Neke elementarne potrebe građana i njihove djece već se godinama ne rješavaju pravodobno i kvalitetno (npr. mreža predškolskih ustanova i škola ne prati prostorni razvitak grada i dobni raspored stanovništva), a raspodjela prosvjetne kune ne udovoljava programskim potrebama odgoja i izobrazbe zagrebačkog podmlatka. Najvažnija djelatnost za izglednu, zdravu budućnost Zagreba i cijele zemlje opasno izmiče kontroli.

„Tete“ u jaslicama i vrtićima ovih su dana na prvim roditeljskim sastancima u ovoj pedagoškoj godini, prvi put u višestoljetnoj povijesti organiziranog odgoja i obrazovanja u Zagrebu, izvijestile roditelje o totalnoj krizi u svojim ustanovama. Dobivaju samo dvije role papirnatih ubrusa po skupini djece mjesečno i nekoliko pakiranja toaletnog papira, drastično su im ograničene količine potrošnog materijala (bojice, flomasteri, smjesa za modeliranje, papir za crtanje…), obustavljena je obnova fonda didaktičkih igračaka, ne uređuju se dječja igrališta… Zato su zamolile roditelje, koji mogu, neka donesu od kuće papirnate ubruse, toaletni i papir za crtanje (makar i iskorišten s jedne strane!), poneku igračku… U školama zavladao isti jad.

Zagrebački porezni obveznici nisu zaslužili ih gradska vlast tako ponižava, da njihova djeca nemaju ni toaletni papir u vrtićima i školama. Prosvjetna administracija, istina, mora štedjeti i u općim se kriznim okolnostima obzirno odnositi prema kuni svojih poslodavaca (građana), ali nema pravo zakidati djecu i školarce na osnovnim higijenskim ili prehrambenim potrepštinama. Za to ima novca, ako se pravilno odrede prioriteti u raspodjeli. To osobito vrijedi za godinama neuređenu i zapuštenu mrežu odgojno-obrazovnih ustanova, čija je najočitija loša posljedica to da su vrtići i osmoljetke u gradskom središtu gotovo prazni i pred ukidanjem, a na periferiji pretrpani što izravno negativno utječe na kvalitetu odgojno-obrazovnog rada.

Gradska četvrt Novi Zagreb – zapad prostire se od Kajzerice do Hrvatskog Leskovca i ima oko 64.000 žitelja, ali već joj tridesetak godina manjka predškolskog i osnovnoškolskog prostora. Zbog velikog broja mladeži, sad već treba i srednju školu. No, gradska vlast ni da prstom makne zbog potreba ljudi koji bi brojnošću mogli napuniti grad veličine Zadra, Karlovca ili Slavonskog Broda. Mještani Hrvatskog Leskovca našli su i lokacije za školu i vrtić, ali gradska vlast to odbija.

U Osnovnu školu Dragutina Domjanića u Gajnicama, koja pet dana tjedno udarnički radi od rane zore do mraka, đake se dovozi autobusom iz okolice, a200 metarazračne linije dalje trava i šikara već godinama obrastaju gradilište budućeg stambenog naselja Huzjanova s predviđenom predškolskom ustanovom i osnovnom školom. I, nikom ništa.

Osnovci iz Svete Klare, Ulice Pavleka Miškine na Črnomercu, Vrbana i Brestja u Sesvetama jedini na zagrebačkom području još sanjaju ukidanje treće smjene, no „radimo užurbano na reorganizaciji nastave, ali i proširenju kapaciteta tih škola, pa vjerujemo da će se dogradnjom dodatnih objekata već u drugom polugodištu nastavni program održavati u dvije smjene kao i u svim ostalim školama u Zagrebu“, tvrdi zamjenica pročelnika Ureda za obrazovanje Božica Šimleša. U hrvatskoj metropoli djeluje 107 osnovnih škola, što je nedovoljno. Boljim radom prosvjetne vlasti i aktivnom strategijom razvitka grada, svakoj se gradskoj četvrti  već moralo osigurati bar najnužnije prostorne uvjete za rad jaslica, vrtića i škola, pa ne zadovoljava uvjeravanje odgovornih iz Ureda za obrazovanje kako će se to dogoditi – do 2019. godine.

Ni treće smjene u zagrebačkom školstvu odavna nije smjelo biti (i zbog stalnog pada nataliteta!) da se znalo i htjelo voditi aktivnu, pronatalitetnu i razvojno učinkovitu investicijsku politiku. No, bilo je „važnije“ (politički i grupno-interesno!?) rasipati milijune poreznih obveznika na „zlatne zahode“, Cvjetni trg i Horvatinčićeve dividende, fontane pred Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom, lažne humanitarne poteze izvan Zagreba, pa i nerazumne donacije u gradonačelnikovom BiH-zavičaju.

Ne zvuče li onda propagandistički i neuvjerljivo (uoči svibanjskih lokalnih izbora!) tvrdnje iz Ureda za obrazovanje, zamotane u neobvezujući planski celofan, da ni jedan zagrebački osnovac doskora više ne bi smio pješačiti (sic!) više od pet kilometara do najbliže škole, da se ubrzano priprema gradnja osmoljetki u Hrvatskom Leskovcu, Ivanjoj Reci, Jakuševcu, Kajzerici i Čulincu, odnosno da  se za škole u Hrvatskom Leskovcu, Jakuševcu i Kajzerici već sređuju i imovinsko-pravni odnosi? Nesklad „ponude i potražnje“ u odgojno-obrazovnoj mreži te stalno kašnjenje zagrebačke prosvjetne vlasti za demografskim stanjem i trendovima u gradu primjerno su negativnog predznaka u odnosu na predškolske potrebe. Ove pedagoške godine u 60 gradskih jaslica i vrtića upisano je nešto više od 34.000 djece, ali nije bilo mjesta za oko 1000 mališana koji su imali uvjete za upis. Najviše neupisanih je s područja Sesveta, Stenjevca, Novog Zagreba, Trešnjevke te naselja od Vrapča do Podsuseda, ali mreža škripi i na Črnomercu, u Dubravi, Maksimiru, podsljemenskoj zoni, Brezovici…

Stanje bi se dalo poboljšati i time da se roditeljima iz udaljenijih četvrti koji rade u širem središtu Zagreba dopusti upisati djecu u poluprazne ustanove u blizini svog radnog mjesta. Dijete bi kasnije dolazilo i ranije odlazilo iz vrtića, duže bi bilo bar s jednim roditeljem. Slično bi se dalo prakticirati i za upis u osnovne škole. Time bi se bolje popunile odgojno-obrazovne ustanove u središnjim dijelovima Zagreba i rasteretile u obodnim gradskim četvrtima. Inzistiranje na beziznimnom upisu u vrtiće i osmoljetke prema mjestu stanovanja nema smisla.

Vrijeme je, dakle, da se odgojno-obrazovni sustav u Gradu Zagrebu napokon ustroji kvalitetno, da to sposobni i vrijedni ljudi učine po mjeri potreba glavnoga grada u državi i poreznih obveznika koji za potrebe odgoja i školovanja svog podmlatka godišnje izdvajaju oko 4,5 milijardi kuna. Za taj novac imaju pravo zahtijevati više i bolje od onog što im se sada daje.

Marijan Vogrinec