30. 04. 2015

Gustav Landauer – Prvi maj

1. Maj

Gustav Landauer

Nakon što su nordijski narodi silom potpali pod jaram kršćanstva, svoje svete obrede posvećene prirodi morali su izvoditi u tajnosti. Grupe nevjernika krišom su se uspinjale do planinskih vrhunaca, da bi tamo, pod okriljem mraka, promatrale prvomajsku proljetnu svetkovinu: praznik obnove prirode iz okova leda.

U starija vremena slavili su taj dan razdragano i otvoreno. Pod kršćanskim gospodarima, svi oni koji su se okupljali zbog bezbožničkih obreda posvećenih prirodi i predavali se uživanju, bili su surovo mučeni i ubijani. Nekim bezbožnicima je uspjelo da u borbi protiv gospodara iskoriste kršćanski strah i užas od demonskih prirodnih sila. Kada bi se dokopali planinskih vrhova, proizvodili bi strahovitu buku, zbog koje su kršćani vjerovali kako se tamo okuplja podivljala vojska vještica, vragova i zlih duhova. To bi ih odmah natjeralo u bijeg, tako da su pobožna djeca prirode mogla na miru dočekivati dolazak proljeća uz pucketanje gorskih vatri. To je obilježilo početak praznovanja Valpurgine noći i potaknulo kršćansko vjerovanja da uoči 1. maja, vještice, vragovi i zli duhovi lete prema Brockenu i drugim divljim, usamljenim vrhovima.

U jednoj od svojih najljepših poema, Goethe, nizom uzvišenih i dubokih misli, prikazuje kako je 1. maj, u stara i sretna bezbožnička vremena, bio praznik proljeća, i kako se u vrijeme kršćanstva izvitoperio i postao poistovjećen s vještičjim sabatom.

Ono čemu smo svjedoci u posljednjih dvadesetak godina je novi oblik proslave Prvog maja, u čemu nema ničeg bezbožničkog, ničeg radosnog, a ponajmanje nečeg prirodnog. To je bezbojni, umjetni i institucionalizirani događaj, koji ne raduje nikog. Ipak, ljudi mu se fanatično priklanjaju. Ponekad pokušavaju povezati ga sa starim, svečarskim danima, ne bi li u njega unijeli dašak tradicije. Ali, to im jedva uspijeva.

Odluka Međunarodnog socijalističkog kongresa, održanog u Parizu 1889, da se istog dana svake godine organiziraju demonstracije radi ostvarivanja radničkih zahtjeva – naročito osmosatnoh radnog dana – glavna je karakteristika tog pokreta kojem nedostaju inicijativa, spontanost i vitalnost. Ona govori kako je riječ o pokretu koji je te vrline zamijenio disciplinom i strukturom.

Nikakve djelotvorne demonstracije nikada nisu bile organizirane unaprijed – naročito ne među delegatima nekog kongresa. Djelotvornim demonstracijama potreban je okidač, iskra, neka osobita težnja povezana s nadom. Morali bismo poći od pretpostavke da cilj kongresnih taktičkih odluka nije sprječavanje takvih demonstracija. Ali, to je svakako njihov ishod. „Intenzitet“ i „energija“ prvomajskih demonstracija koje danas možemo vidjeti, nisu ništa drugo nego teatar.

Još besmislenija i opasnija ideja bila je ona o povezivanju unaprijed planiranih godišnjih demonstracija s unaprijed planiranim godišnjim generalnim štrajkom. Ono po čemu se revolucija – a to bi trebao biti jedini pravi smisao generalnog štrajka – razlikuje od rata je to što je rat državna institucija. Kao takav, on se može pripremati, uvježbavati i, do određene točke, predvidjeti na vojnim manevrima. S druge strane, revolucija je iznenadni prekid uobičajenog života; vrijeme pomutnje za koje nitko ne može pripremiti se i koje nitko ne može isplanirati (naročito ne na godišnjoj razini). Oni koje zahtijevaju uređenu pomutnju jednom godišnje, u trajanju od jednog dana, ili su obmanuti ili obmanjivači. Manevri su za vojske. Za proletarijat postoji samo kocka revolucije.

Oni koji danas organiziraju proslave Prvog maja obmanjuju sve i imaju podršku obmanutih. Oni koji najglasnije zahtijevaju obustavljanje rada, u isti mah traže od radničkih gazdi i poslodavca da im odobre praznik. Svake godine, radničke zajednice moraju smišljati nove načine za prikupljane novca za plaćanje kazni onima koji su dospjeli pred sud. Zapanjuje s kakvom se upornošću prinose žrtve tom događaju koji nema (niti može da ima) drugu svrhu osim demonstriranja snage koja ne postoji. Svake godine koristi se sredstvo koje za mnoge pojedince ima tragične posljedice; a ipak je njegov utjecaj na društvo tek nešto veći od komičnog. I to se svjesno ponavlja iz godine u godinu. Tužna je to komedija.

Za neproduktivne pokrete je karakteristično da prvo donose odluku o nekoj pogrešnoj i beskorisnoj akciji, da bi onda, kada se pokaže da od toga nema ništa, tražili žrtvene jarčeve. Parlamentarci iz opozicije kritiziraju sve, sve dok se njihov glas ne računa. A ipak su više nego spremni za kompromise čim im njihov glas omogući sudjelovanje u vlasti. Isto važi i za mnoge od onih koji se drže ortodoksije Prvog maja, kao jednom za svagda ustanovljenog praznika, zato što nisu u stanju da stvore vlastite rituale, makar i besmislene.

Pravi socijalisti nemaju ništa s tim glumatanjem i prikrivanjem slabosti. Ne izvodimo manevre i proljetne parade; ne planiramo svoje akcije po kalendaru. „Entuzijazam nije haringa koje se može usoliti za mnogo godina unaprijed.“

Prvi maj, kao institucija, tipičan je i prikladan za neku revolucionarnu stranku. Jednom davno, bila neka stara kokoš, koja je izgubila snagu. Postala je suha i jalova i nije više mogla nesti jaja. Ipak, i dalje je trčala uokolo i stalno kokodakala: „Jaje! Jaje!“ To joj je donijelo veliki ugled, postala je „velika koka nosilja“, među onima koji nisu mnogo marili za vrijedne kokoši koje su zaista legle jaja. Isto važi za one – kako god sebe nazivali – koji se upinju da budu revolucionarni na riječima, zato što im nedostaje kreativnosti i snage za prava djela. Sve dok je u zapadnoj Evropi revolucija bila živa, to jest, sve dok su ljudi imali jasne ciljeve i poduzimali jasne akcije, nije bilo revolucionarnih stranaka. One se pojavljuju tek kada je revolucionarnom valu došao kraj i kada počinje doba glumatanja. Te stranke su govorile kako je revolucija živa i da svakog dana može izbiti s punom snagom. Radile su to da bi stekle moć. Revolucionarne stranke zavise od stabilne vlasti. Njihovi ciljevi su nejasni i apstraktni. Nijedan njihov član ne zna kako bi se oni mogli ostvariti – niti se na to usuđuje.

Neki kažu da su stranke neophodne, da bi se osvojila demokratska vlast, prije uspostavljanja socijalizma. Drugi kažu kako uvođenju socijalizma mora prethoditi revolucija. Između te dvije perspektive zapravo nema mnogo razlike. Zagovornici prve zahtijevaju demokratsku vlast. Oni bi, međutim, bili vrlo zadovoljni i nedemokratskom vlašću, samo ako je njihova. Zagovornici drugih pogleda zahtijevaju – svjesno ili nesvjesno – nedemokratsku vlast. Međutim, budući da je njihova politika lišena pozitivnih ideja, kao i kreativnosti i snage, namjesto kojih raspolaže samo krvavim diletantizmom, njihova vlast bi nužno ustuknula pred onom demokratskom.

Pogledajmo Tursku. Da li su mladoturci sebe nazivali „revolucionarima“ unazad pola stoljeća? Da li su iz desetljeća u desetljeće propovijedali kako se ništa ne može postići ako se ne osvoji politička vlast? Ne. Imali su jasne ciljeve i organizirali se u skladu s tim. Nisu željeli revoluciju. Htjeli su ustav i autonomiju. Na kraju su te ciljeve ostvarili na revolucionaran način, zbog svoje riješenosti i spremnosti da na tome mukotrpno rade.

Kada bi u Njemačkoj postojala prava revolucionarna stranka, ona bi morala biti republikanska. Ne bi bila nedjelotvorna od početka. Niti bi bila tako smiješna da svuda – na mitinzima i u proglasima – unaprijed objavljuje kako želi revoluciju. Umjesto toga, pošla bi od onoga od čega polazi svaki uspješan pokret: od činjenica i mogućnosti koje pruža postojeći poredak. Ne bi se zaletavala i nadmeno razglabala o posljednjoj fazi društvenog razvoja, nego bi objavila svoj cilj, republiku, i onda radila na njemu sa staloženom odlučnošću.

Francuzi su dobili ustav iz 1791. zato što su tako htjeli. Dobili su republiku 1792, zato što im je bilo dosta nepouzdanog i pokvarenog kralja. Ukinuli su danak zato što više nisu htjeli da ga plaćaju. Tijekom svih tih godina, nitko nikada nije rekao, šapnuo ili viknuo: „Hoćemo revoluciju!“ Ili, „Hoćemo revolucionarnu vlast, da bi mogli preobraziti društvo!“ Da su tako postupali, ne bi dobili ni ustav, ni republiku, niti ikakvu slobodu. Ni za seljake, ni za građane, ni za buržoaziju. Dobili bi samo razbijene glave.

Govorim u parabolama. Pokušavam poučiti. Ono što je bitnog značenja nije propagiranje privremenih mjera već pripremanje stvarnosti koju želimo. Socijalizam koji želimo nije socijalizam političkih institucija već onaj komunalnih organizacija. Znamo, isto tako dobro kao i naši neprijatelji (ili čak bolje od njih), što sve mora nestati, ako želimo ostvariti taj cilj. Ipak, svjesni smo da to neće nestati tek tako, na osnovu agitatorskih osuda. To je uvjerenje malodušnih. Ono ukazuje na nedostatak kreativnosti, ispod pompoznog plašta radikalizma. Ono što je zaista važno je aktivna izgradnja nečeg novog.

Ako želite socijalizam, to jest, ako želite da živite u ljepoti i sreći, u zajednicama pravde i solidarnosti, onda ih stvarajte! Tražite pukotine u kapitalizmu i pronađite načine za izbjegavanje ekonomskog rata. Smislite kako da više ne proizvodite za kapitalističko robno tržište već da biste zadovoljavali vlastite potrebe. To je kolektivni proces: što se pojedinci pokažu sposobnijim da udruže svoje potrebe, kreativnost i živote, utoliko će biti djelotvorniji.

I dalje nas je svega nekoliko, a drugi u nama vide čudnu i budalastu sortu. Ali, mi znamo što je naš zadatak i što nam je cilj i pronašli smo svoj put. To znači da sebi možemo dopustiti najveću od svih hereza, koju niko ne prašta: želimo da budemo sretni! Ovaj Prvi maj će po prvi put vidjeti nešto što će šokirati revolucionarne birokrate: radosne socijaliste!

Objektivni uvjeti u kojima živimo nisu nimalo bolji od životnih uvjeta proletera ili drugih potlačenih ljudi. Ali, dosta nam je očajavanja i jalovih žalbi i osuda. Došlo je vrijeme da se oni zamijene nadom, sigurnošću i kreativnom strašću.

Sva bijeda potiče od društvenih uvjeta. Znamo kakvi su ti uvjeti danas. Sve dok ljudi prihvaćaju ulogu koja im se dodjeljuje u toj smrti duha, živjeti će i patiti u tim uvjetima. Ali, čim ih ispuni duh zajednice i stvaralaštva, ponovo će postati cjelovita ljudska bića i gospodari vlastite sudbine.

Prva godina našeg Saveza[Sozialistischer Bund] bliži se kraju. Otkrili smo sebe i svoju kreativnu snagu. Osjećamo se kao da smo se ponovo vratili u život. Osjećamo želju koja nam struji kroz vene. Probijamo se kroz zadimljene gradove, ka zemlji. Osjećamo se kao jedno s prirodom, čija smo djeca. Lutamo okolo i vidimo stvari kako ih nikada prije nismo vidjeli. Shvaćamo da je ovo naša zemlja. Pogled seljaka kojeg srećemo je strog i udaljen. Pozdravljamo ih s novom ljubavlju, zato što smo došli da im pomognemo. Raditi ćemo na zemlji zajedno s njima. Potrebni smo im, isto koliko i oni nama. Divni dar koji im nosimo jeste duh koji će im donijeti sreću, posle stoljeća čame i dosade.

Čovječanstvo je danas na dnu, ali će se opet podići, kada otkrije svoju životnu energiju i kreativne sile. Dolazi vrijeme u kojem će se ljudska bića, posvećena sebi i svom okruženju, ponovo zajedno uspeti na planine, da bi slavila obnovu života, uz vatre i svjetlost. U nama je to doba već stiglo. Sve što sada treba raditi je da ga održimo živim i da ga širimo. Neka proslava predstojećeg Prvog maja bude praznik proljeća, praznik obnove!

Gustav Landauer (1909.)

Preveo Romano Krauth – Tajnik ogranka Trnje Hrvatskih laburista i Potpredsjednik Vijeća MO “Marin Držić”