7. 03. 2013

Međunarodni dan žena

Međunarodni dan žena

Priča o borbi žena za ravnopravnost ne pripada feministicama, niti nekoj organizaciji, nego zajedničkim naporima svih onih koji drže do ljudskih prava.
Gloria Steinem

Međunarodni dan žena slavi se 8. ožujka svake godine. Počeo je kao socijalistički politički događaj, a uklopio se u kulturu mnogih zemalja. Na početku, prvenstveno u Istočnoj Europi i Rusiji. U nekim regijama, pokret je izgubio svoju političku obojenost i postao jednostavno prilika muškarcima da izraze svoju ljubav prema ženama, na neki način sličan mješavini Majčinog dana i Valentinova. U nekim drugim regijama, ipak, izvorna politička tema i borba za ljudska prava, oblikovana od strane Ujedinjenih Naroda, i dalje su u centru proslave, te se potiču i istražuju politička i socijalna svijest o borbi žena za svoja prava diljem svijeta.

Za ovu, 2013. godinu, Ujedinjeni Narodi su povodom obilježavanja ovoga dana odredili temu: „Obećanje je obećanje: Vrijeme je za djelovanje kako bi prestalo nasilje nad ženama.“ S istom temom održana je 14. 02. ove godine kampanja Jedna milijarda ustaje u koju se uključilo 200 zemalja i više od 15 000 organizacija i pojedinaca. Kroz ovaj događaj htjelo se pozvati na akciju protiv činjenica koje progovaraju kroz užasnu statistiku po kojoj je jedna od tri žene tijekom svoga života pretučena ili silovana. Kako ukupna populacija planete Zemlje iznosi oko 7 milijardi ljudi, procjenjuje se da čak jedna milijarda žena, djevojaka i djevojčica trpi nasilje.

Kakve su statistike u Hrvatskoj? U onoj blažoj sferi –  prekršaja, Hrvatska se kreće oko brojke 20 tisuća godišnje. Podaci MUP-a pokazuju da zbog nasilja u obitelji policija prosječno ima 29 intervencija na dan, a u Hrvatskoj se svakih 15 minuta fizički zlostavlja jedna žena. Ovi podaci su zapravo umanjeni jer većina nasilja ostaje neregistrirana. Osim što u Hrvatskoj ne postoji svijest građana da je nasilje nad ženama problem svih nas i da ga je potrebno prijaviti, vidan je nedostatak sustavnog obrazovanja centara za socijalnu skrb te pravne i socijalne službe. Poražavajući je i podatak da lokalne zajednice godišnje iz ukupnog proračuna izdvajaju tek od  0,01 do 0,16 posto da bi skrbile o žrtvama obiteljskog nasilja, kao i to da pet do šest županija nema skloništa niti ženske organizacije koje se skrbe o žrtvama obiteljskog nasilja. Također, začuđuje podatak da država još uvijek ne osigurava postojećim skloništima stalna proračunska sredstva, već je njihovo postojanje i rad svake godine iznova dovedeno u pitanje. Nadalje, ne postoje osigurana proračunska sredstva za održavanje grupnog tretmana žena koje su žrtve obiteljskog nasilja u sklopu državnih institucija. Ono o čemu se aktualno razgovara ponovno je usmjereno na muškarce i to na financiranje pružanja psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja, kao i sustavno educiranje stručnjaka i stručnjakinja koji su uključeni u psihosocijalni tretman zlostavljača. No, i ovdje se javlja problem vezan za osiguravanje stalnih proračunskih sredstava za tretmanski rad te se pojavljuje i zabrinutost da se na taj način neće smanjivati broj recidivista, kao što je do sada bio slučaj. Previđena je i činjenica da naš pravni sustav i dalje učinkovitije štiti zlostavljača nego ženu koja je žrtva obiteljskog nasilja i to na taj način da je zlostavljač taj koji, kada žena potraži zaštitu u sklopu sigurne kuće, ostaje u zajedničkoj imovini te uživa sve pogodnosti, najčešće, iz prethodno navedenih razloga, snoseći minimalne ili nikakve sankcije. Prošle godine je u prvih 9 mjeseci u Hrvatskoj ubijeno sedam žena te je bilo šest pokušaja ubojstva. Hrvatsko društvo je patrijarhalno društvo koje prihvaća nasilje nad ženama, a još jedan  od razloga koji opravdava nasilje je i PTSP bivših branitelja.

Nasilje nad ženama je najeklatantniji primjer kršenja ljudskih prava žena. Međutim, ovdje treba spomenuti i druge, zapravo ustaljene, oblike diskriminacije žena u našem društvu. Spolna, odnosno rodna neravnopravnost u Hrvatskoj rasprostranjena je na  području rada i zapošljavanja. Znamo da je tu napravljen određeni pomak, ali još uvijek žene dobivaju manje naknade za svoj rad, upitan je i minoran iznos porodiljnih naknada (naročito kod majki troje i više djece koje koriste porodiljni dopust) te su zbog majčinstva vrlo često u opasnosti da izgube zaposlenje. Prema Global Gender Gap Report 2010 (Izvješće o globalnom jazu među spolovima za 2010.) Hrvatska je 61. na ljestvici od ukupno 134. zemlje u smislu ekonomskog sudjelovanja i mogućnosti za žene. Žene, također, predstavljaju većinu nezaposlenih osoba u Hrvatskoj. Uz više stope nezaposlenosti i činjenicu da žene češće od muškaraca rade na određeno vrijeme, žene su također većinom zastupljene u slabo plaćenim poslovima te im je mnogo teže napredovati na poslu.

Žene  također, zbog rodnih razlika, više vremena provode obavljajući kućanske poslove i u svakodnevnoj brizi za svoju djecu. Stoga je potrebno više pozitivnih mjera koje bi za sobom povukle usklađivanje obiteljskih i poslovnih obveza kao i jednaku podjelu  kućanskih i obiteljskih  dužnosti između muškarca i žena.

Po pitanju zastupljenosti žena u javnom i političkom okviru, odnedavno se sve više inzistira na poštivanju Zakona o ravnopravnosti spolova. Prema članku 12. ovog zakona potrebno je poticati ravnopravno sudjelovanja žena i muškaraca u tijelima zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, uključujući i javne službe, i treba ih uvoditi kada je zastupljenost jednog od spolova niža od 40 %. Međutim, za povrede ovih odredbi nisu utvrđene zapravo nikakve sankcije. Što se tiče političkih stranki, ove su obveze nešto strože, naime predviđaju se novčane sankcije kada je, u slučaju izbora članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i za izbor članova u Europski parlament, zastupljenost jednog od spolova niža od 40%. Nadamo se da će se ove godine na predstojećim lokalnim izborima početi i primjenjivati ove sankcije budući da su na prošlim parlamentarnim izborima one izostale.

I, na kraju, unatoč obvezama medija da poštuju spolnu ravnopravnost, nažalost, oni uglavnom potkopavaju ravnopravnost spolova na načine da su žene manje vidljive u medijima, prikazane su na stereotipan, patrijarhalan i seksualiziran način te su podzastupljene  u medijima kao zaposlene osobe, posebno na položajima moći.

Tijekom posljednjih godina je došlo do određenog napretka u pogledu prava žena i ravnopravnosti spolova što se tiče institucionalnih mehanizama, ali nažalost, u praksi je još uvijek napredak usporen. Nije uočeno ozbiljnije smanjenje nasilja nad ženama, žene su i dalje diskriminirane u radnoj sferi, a što se tiče političkog i javnog života one još uvijek ne uživaju u potpunosti pravo sudjelovanja. Žene nisu prepoznate kao ravnopravni sudionici u društvenom, ekonomskom, kulturnom, političkom i posebno vjerskom životu.

Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek ima mnogo frontova gdje se žene moraju boriti za svoja prava. Bilo bi lijepo kad bi Dan žena bio svaki dan, tada bismo možda i mi žene sada doživjele da u svom životnom vijeku osjetimo što to znači imati jednaka prava.

Zato neka nam je svaki dan Dan žena!

Marija Škorić, mag. filozofije i religijskih znanosti
član Odbora za socijalnu skrb