10. 07. 2013

Plaće gutaju školarine

Plaće gutaju školarine

Povećali smo si plaće novcem od školarina zato što su premale!“ – hladnokrvno je, ne trepnuvši, rekao ovih dana dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras novinaru Jutarnjeg lista. Te su novine prethodno objavile „javnu tajnu“ s Veleučilišta u Šibeniku, gdje je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta obavilo nadzor, što je zgrozilo i studente i građane u cijeloj zemlji. Porezni obveznici namiču tamošnjem dekanu Marku Radačiću 18.000 kuna mjesečne plaće neto, a 7000 kuna pride uzima iz tzv. vlastitih prihoda Veleučilišta! Ukupno stavi u džep 25.000 kuna čiste kešovine, plus dnevnice, putni troškovi (samo je ove godine već 10 puta bio u Zagrebu, a svaki put baš od petka do ponedjeljka!?) i još koja „lipa“ za druge plaćene potrebe. Prodekan za poslovanje Ivica Poljičak inkasira po istoj formuli samo za mjesečnu neto plaću 14.200 plus 6800 kuna (21.000), a prodekan za nastavu Želimir Mikulić 6200 plus 11.600 kuna (17.800). Tomu, razumije se, valja dodati novac za putne troškove, dnevnice, regres, nagrade i ine dodatke, pa lisnica nabrekne.

Bivši dekan splitskog Pravnog fakulteta i član Državnog sudbenog vijeća Boris Buklijaš, pak, odredio si je plaću od čak 48.000 kuna mjesečno plus svi „šibenski dodaci“, oštetio svoju ustanovu za 1,5 milijuna kuna i ovih dana završio u istražnim uzama. U Osijeku se plaća podebljavala i pečenim janjcima!

Prema nalazima Državne revizije od prije dvije godine, recimo, samo je 19 od 91 visokog učilišta poslovalo po zakonu, a u većini slučajeva otkrivene su razne nezakonitosti od sumnjivih isplata milijunskih honorara i golemih prihoda od školarina do netransparentne javne nabave, kupnje skupe opreme bez javnih natječaja, zapošljavanja članova najuže obitelji… Kriminalni primjeri kupoprodaje ispita na uglednim zagrebačkim fakultetima (Ekonomskom, Medicinskom, Prometnom…) rezultirali su masovnim uhićenjima zvučnih akademskih imena i javnom sramotom. „Šibenski sindrom“, nemoralnog u najmanju ruku, prelijevanja novca od školarina u privatne profesorske džepove, jer su im „plaće premale“ (sic!), opća je praksa u visokom školstvu o kojoj pak sindikat Vilima Ribića ni da zucne. A bio bi red, makar iz populistički neuvjerljivih razloga.

Institut za javne financije još je prije pet godina utvrdio da tri četvrtine novca od studentskih školarina podijele sveučilišni nastavnici, ponešto mrvica i administrativno osoblje, umjesto da se time financira unaprjeđenje nastave, osuvremenjivanje opreme i nastavnih pomagala, poboljšaju uvjeti studiranja… Ne, kaže Boras, a odobravaju mu ostali kolege dekani i sveučilišni rektori, plaće su u visokom školstvu premale i zato je red podebljati ih iz školarina. A recimo, ta „premala plaća“ sveučilišnog profesora iznosi najmanje 15.000 kuna neto za oko šest sati predavanja tjedno o čemu nikom ne mora polagati račun (pojavljuje li se uopće na radnom mjestu, dolazi li na konzultacije sa studentima, objavljuje li znanstvene radove, piše li skripte, što umjesto njega odrađuju asistenti i docenti, razdvaja li u svojoj ustanovi-poslodavcu službeno od privatnog, itd.).

Sveučilište u Zagrebu u svom je financijskom izvješću za 2011. godinu, primjerice, objavilo ukupan prihod 2,173 milijardi kuna, a rashod 2,116 milijardi. To je Himalaja novca i poreznim obveznicima ne može biti svejedno u što se troši. Još manje smije pokleknuti pred već smiješnim rektorskim evergreenima o „sveučilišnoj/akademskoj autonomiji“. Javni novac za javne potrebe ne može biti tajna, ničija i ni za koga. Račun se mora položiti za svaku lipu, pa i za onu obilno prikupljenu od školarina. To što studenti plaćaju za svoje studiranje, namjenski je novac i nikakve ga fakultetske vrhuške ne smiju samovoljno preusmjeravati u plaće zaposlenika, nagrade i druga dodatna primanja! Ma  kako plaće male bile. Stavka „vlastiti prihodi“ ne znači „samo naš novac“.

Zagrebački je Ekonomski fakultet 2011. godine potrošio za zaposlenike, vanjske suradnike i honorare oko 115 milijuna kuna ili 56 milijuna više, nego što mu je za plaće „sjelo“ iz državnog proračuna. To je 67 posto od svote namaknute školarinama i ostalim „vlastitim prihodima“. Pravni je fakultet potrošio za plaće 19 milijuna kuna više, nego što su mu za te namjene dali porezni obveznici, a Filozofski fakultet 11 milijuna. Slično stanje je gore-dolje, lijevo-desno ne samo po Sveučilištu u Zagrebu nego i u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci, Osijeku te po brojnim veleučilištima koja kao gljive poslije kiše već niču i po zaseocima Lijepe naše, tako željne titula i diploma da neka zvučna imena domaće politike i društva ne prežu ni od jeftino kupljenih krivotvorina. Svojedobno se po te papire išlo u Banju Luku i Doboj, a danas se više ne treba ni maknuti iz Zagreba!

Dakako, sve ima svoju cijenu! Jesmo li glasali za demokraciju i kapitalizam, a protiv mrske Srboslavije pardon SFR Jugoslavije!? Jesmo! Zna se. I sad imamo to što smo izglasali. Što je 500.000 službeno priznatih hrvatskih branitelja izborilo ‘sred pušaka, bajuneta’ i što vrućim katoličkim srcem brane laičke postrojbe „U ime obitelji“. Među inim, imamo Sveučilište u Zagrebu koje ne spada ni među 100 manje poznatih u svijetu (blizu je 600. mjesta!) i troškove studiranja koje većina obitelji nije u stanju platiti svojoj djeci, ma kako talentirana bila. Imamo sveučilišne profesore i znanstvenike, čije radove ni povećalom nije moguće naći u relevantnim svjetskim znanstvenim časopisima… Studentska participacija u troškovima studiranja, ako akademac baš nije naj-naj, iznosi od 7200 do 9600 kuna za godinu, što podrazumijeva od 120 do 160 kuna za nedostajući ECTS bod (nepoloženi studijski predmeti)…

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta sad se, navodno, sprema uvesti red, jer se valjda uplašilo previsokih profesorskih plaća za jalov studijski rezultat. Ministar Željko Jovanović prijeti kako će ubuduće samo 40 posto „vlastitih prihoda“ fakulteta i veleučilišta moći u profesorske džepove, ali uz transparentne kriterije i dokaz o povećanom opsegu obavljenog posla. A red bi bio uvesti besplatan studij, osim za „vječne studente“, uz svakovrsnu stimulaciju uspjeha. Dosadašnje nenamjensko i neumjereno prelijevanje školarina, korupcija i ina visokoškolska zla, uključujući masno plaćanje nerada i fingiranja znanstveno-nastavnog rada, jak su razlog za tu „bogohulnu“ ideju.

Možda i premijeru Zoranu Milanoviću da Jovanović prišapne svoju formulu za uvođenje reda? Jer, „šibenski sindrom“ mahnita i pravosuđem, svim državnim poduzećima i agencijama, administracijom osobito na lokalnim razinama… Novca ima, ofucana je opća multipraktik-fraza, samo ga treba racionalno podijeliti i britkim rezom odstraniti krakove moćnoj koruptivnoj hobotnici. I tada bi sve trebalo biti u redu. (Marijan Vogrinec)