19. 06. 2013

Torta je na stolu

Torta je na stolu

Lokalni izbori su prošli, rezultati se znaju. Pobjednici su iskapili svoje čaše šampanjca i hitro odložili euforične maske s lica, a gubitnici obrisali suze s lica, tu i tamo odstrijelili „krivce“ za neuspjeh i već s novom retorikom istrčavaju na političku scenu. Pa i u Zagrebu. Torta je na stolu. Sad je na djelu glavni posao radi kojeg su, osobito velike političke stranke, tako žestoko u izbornom ringu udarale i ispod pojasa. Prigrabiti što veći komad torte lokalne vlasti, vrijedne blizu 22 milijarde kuna u Lijepoj našoj, odnosno 6,7 milijardi čistog proračunskog keša u Zagrebu. Raspolaganje tim golemim bogatstvom bio je glavni motiv sofisticirane demagogije i hinjene slatkorječivosti najvećeg broja političara, koji su se u kampanjama otimali za naklonost birača.

Sada užurbana tajna diplomacija sastavlja optimalne popise uzvanika (s pedigreom, navodno, izbornih rezultata), koji će biti lijevo i desno od glavnog za pobjedničkim stolom i nikad neće prije njega i bez njegovog miga posegnuti za slasnijim komadima s jelovnika. Budući da stari/novi gradonačelnik Zagreba Milan Bandić nema apriornu mogućnost dirigirati odlučivanjem u Gradskoj skupštini, iako mu je dosadašnji gazda Starogradske vijećnice, SDP, katastrofalno potučen na izborima u metropoli, Bandić si mora cementirati prevlast pouzdanom potporom iz manjih zastupničkih tabora.

Dojučerašnji žestoki „neprijatelji“ Nezavisne liste Milana Bandića već su u noći nakon prvog izbornog kruga počeli naglo ublažavati svoje promidžbene kritike te puštati političke signale razumijevanja i pomirenja ne bi li si pravodobno utrli put pod pobjedničke skute. Nakon sasvim izvjesnog rezultata drugog izbornog kruga, Bandić je odjednom i u medijima, čije mu potpore nikad nije manjkalo, i u političkoj javnosti Zagreba postao „heroj, a ne zločinac“. Neskriveno se i besramno počelo ulagivati čovjeku po kojem se do jučer pljuvalo, prikazivalo ga se „primitivnim kamenjarom“ i dotepencem, čak kriminalcem s dvjestotinjak kaznenih prijava, kojem nije mjesto u „purgerskom Zagrebu“. I svi bi, slijeva i zdesna, pod njegov kišobran, nudeći mu se invalidnim obećanjem kako će „podržavati sve dobre projekte“ i raditi isključivo „za dobrobit građana“. Molbe za posao pršte danonoćno, izravno i posredno. Rodijaka i prijatelja, političkih istomišljenika i simpatizera za cijelu diviziju! Kojekakvi interesni lobiji i uhljebi svih fela užarili su se od silnih nastojanja da ih Bandić makar pogleda koju sekundu između svojih ranojutarnjih trčanja i kasnonoćnih povjerljivih dogovora.

Nije mala stvar upravo sada biti dobar s „našim Milanom“, nekako steći njegovu ili naklonost njegovih desnih i lijevih ruku u gradskoj vlasti. Bude li zagrebački proračun u njegovom mandatu i dalje oko sedam milijardi kuna godišnje, Bandić će biti gazda nad gazdama u zemlji: raspolagat će po miloj volji s ukupno oko 28 milijardi kuna gotovog novca! Plus neupitna vlast nad Zagrebačkim holdingom s 13.000 zaposlenika i nizom drugih privrednih i neprivrednih tvrtki, ustanova, svakovrsnih resursa… Ako mu još uspije kupiti od države Hrvatsku poštansku banku, a to ozbiljno kani učiniti i pretvoriti je u jaku gradsku novčarsku kuću, Bandiću je, zapravo, dječja igra pridobiti nekolicinu moralnih veličina iz SDP-a, HNS-a, HSU-a, HSLS-a… i za cijelog si mandata osigurati čvrstu većinu u Gradskoj skupštini. I može mirno vladati, a u slobodno vrijeme krojiti plan osnivanja svoje stranke i pripremati se za izlazak na iduće parlamentarne i, možda, čak i predsjedničke izbore. Hrvatska mu je kao na dlanu, jer SDP-ova koalicija više nema izgleda pobijediti, a HDZ se toliko zamjerio i „poštenim Hrvatima“ da ga malo tko opet želi s obiju strana Markovog trga.

Bandiću sad u ovladavanju ključnim polugama vlasti u metropoli idu na ruku klijentelistička logika političke većine koju je izravno potukao na izborima, dio SDP-ovih marginaliziranih nezadovoljnika i to da nikom od političkih suparnika nije ostao dužan. Čak ni HDZ-u, iako se predizborno špekuliralo kako je Tomislav Karamarko namjerno gurnuo u gradonačelničku utrku bezizglednu Margaretu Mađerić ne bi li neizravno podržao Bandića. Objema listama bilo je u interesu potući dugogodišnje neprikosnovene gospodare hrvatske metropole – SDP i Zorana Milanovića. Navodno, Bandić je jedva čekao izborno poniziti Milanovića, koji ga je izbacio iz SDP-a i o njemu ne govori lijepo. Ima li što u tomu, pokazat će se vrlo brzo, iako se po Bandićevom ponašanju ne može zaključiti da gori od želje za osvetom. Njemu su sada druge misli u glavi.

Sigurnu većinu u Gradskoj skupštini, naravno, dobro će platiti javnim i tajnim partnerima na milijun samo njemu svojstvenih načina: od mjesta u piramidi gradske vlasti, čak znatno boljih od zasluženog na osnovi izbornih rezultata, do članstva u nadzornim odborima, upravnim vijećima, vijećima gradskih četvrti i mjesnim odborima, povoljnih poslovnih aranžmana i nebrojenim drugim pogodnostima. Zapast će neke mrvice sa stola i one u kolonama iza leđa nagrađenih, sve one silne uhljebe koji se uvijek besramno roje oko nove vlasti kao vinske mušice. Nije njima, kažu, ni do Bandića niti do koalicije s njim, „ne zanimaju ih fotelje“ i dobro plaćene sinekure, nego isključivo „dobro građana“, „projekti koji omogućuju razvitak i napredak“. Interesi su obostrani i uglavnom uvijek isti, jer tako funkcionira politička vlast.

Recimo, Darinko Kosor, šef posrnulog izvanparlamentarnog HSLS-a, javno tvrdi da ne želi s Bandićem u kompu, nego s SDP-om, a upravo ga Bandić želi za predsjednika Gradske skupštine, radije nego svoju zamjenicu iz prošlog mandata Jelenu Pavičić-Vukičević. Tko tu koga farba? „Neću ni s HDZ-om niti sa SDP-om“, uzvikuje „naš Milan“ i može mu se vjerovati, jer je politički uvjerljivo deklasirao i jedne i druge. Što će mu sada kad komotno može bez njih! Samo bi mu smetali u ostvarenju „moje vizije Zagreba“, što su dosad uglavnom i činili. Nositelj liste HSLS-a i HSS-a i Bandićev poraženi gradonačelnički protukandidat Vladimir Ferdelji uvjerava: „Nećemo službenu koaliciju. Nećemo ni izvršne funkcije, samo nadzorne odbore i slična tijela“. Tamo gdje se med pretače i prsti se ližu, rekao bi narod. I imao bi pravo.

„Radit ćemo za dobrobit građana“, dovikuju iz HDZ-a istu neuvjerljivu mantru, koju opetuju svi odreda od umirovljeničke stranke do SDP-a. A za koga su dosad radili, više od 20 godina!? Ne vide frišku figu u džepovima Zagrepčana i podrugljiv smiješak: „Radit ćete vi, kao prošlih mandata, najprije za svoje i stražnjice svojih sljedbi, a živo vam se fućka i za građane i za cijeli Zagreb“. Nisu li manje-više isti političari doveli metropolu na prosjački štap? Uvijek im je prvi interes – održati se na vlasti. (Marijan Vogrinec)