25. 04. 2013

Zaboravljeni “mali Beverly Hills”

Zaboravljeni “mali Beverly Hills”

Naselje tzv. urbanih vila, «Sveti Marko» na Svetom Duhu, čija je izgradnja započela 19. 04. 2007. i naglo prekinuta 2009., kao da je prepušteno zaboravu. Umjesto najave investitora Z. M. da će na padini brežuljka niknuti «Mali Beverly Hills», a način gradnje predstavljati «festival arhitekture», najavljeno elitno naselje, sada pruža sablasnu sliku poput grada duhova.

Početkom gradnje, stanarima zgrada na susjednim česticama, investitor, direktor građevinske firme «Megrad», uputio je dopis, obavještavajući nas o «prednostima» koje će nam donijeti izgradnja tog naselja. Uz mnoštvo nebuloza u opisu budućeg elitnog naselja, kao da se obraća debilima, najavljuje završetak gradnje za 18 mjeseci. Prošlo je, eto, šest godina, a nedovršene građevine se raspadaju, nagrđujući ionako već devastirani okoliš, umanjuju, a ne uvećavaju vrijednost postojeće zgrade u podnožju brežuljka, izgrađene pri kraju socijalističke ere.

Pitanja su, na koja zasigurno nikad ne ćemo dobiti istiniti odgovor, zašto je padina brežuljka s dokazanim klizištem postala građevno zemljište? Je li normalno izdati građevnu dozvolu za petnaest vila na prostoru jedva dovoljnim za tri vile, ako se pod takvim elitnim imenom podrazumijeva kuća s prostorom za travnjak, bazen, ogradu i tome slično? Je li moralno od strane Crkve kao vlasnika tog zemljišta da proda pošumljenu stranu brežuljka znajući da će drveće koje je svojim korijenjem štitilo klizište, biti posječeno? Ima li ljudskoj pohlepi granica, a u ljudi koji vode ovaj grad, savjesti i osjećaja odgovornosti.

Gradnja petnaest stambenih objekata na udaljenosti od postojeće zgrade tek za širinu ceste,
njenim stanarima donijela je bezbroj nevolja, od grozne buke koju smo trpjeli tri godine, straha od dizalica iznad naših balkona, razrovane ceste, smrada WC – a postavljenih nedaleko naših prozora, a ponajviše povišenja temperature koja se širi od užarenog betona u ljetnim danima. Izlaskom sunca stvara se odbljesak sa metalnih stupova kojima su obložene neke zgrade, kao i sa ogromnih ostakljenih površina s kojih odbljesak zasljepljuje. Najkraće rečeno, kvaliteta života stanovnicima postojeće zgrade u nepovrat se pogoršala, a raspadajuće građevine djeluju sablasno i zastrašujuće. Kad postanu leglo miševa, štakora i zmija, možda prigodom Dana planeta Zemlje dođe «ekipa političke elite» u pratnji TV- kamera da izvrši deratizaciju.

Da je ovo fantomsko naselje kojim slučajem i završeno, ne znam bi li se stanari tih kuća ugodno osjećali živeći u ostakljenim izlozima izloženi pogledima susjeda preko puta.

Znam da se u ovoj zemlji, pogotovo u ovom gradu, čiju Upravu ne brinu nevolje građana koji su ih izabrali već samo borba za sljedeći mandat, nemamo kome požaliti, a moram priznati da se mi, domicilni stanari nismo ni pobunili. Jer, ljudi kmetskog mentaliteta kakvi mi jesmo, odavno su shavtili da se «s rogatim ne možeš bosti.»

Marija Jasić